Zbirku čini 752 dela 196 srpskih i jugoslovenskih umetnika od početka 20. veka do danas. Zbirka pruža osnovu za sticanje uvida u sve važne pojave, poetike, autore i dela relavantna za razvoj skulpture u jugoslovenskom umetničkom prostoru i u Srbiji.

Stvaralaštvo Ivana Meštrovića obeležava početak moderne skulpture u Jugoslaviji, a u zbirici je zastupljeno robusnim, ekspresivnim skulpturama Velika udovica (1907) i Torzo Banović Strahinje (1907) iz «Kosovskog ciklusa» (na stalnoj pozajmici od Narodnog muzeja u Beogradu). Pod uticajem Meštrovića, ali bliže estetici akademizma radili su Toma Rosandić (Harfista, 1934), Antun Augustinčić, Frano Kršinić i dr. Intimistička skulptura tridesetih godina najčešće je kamernog karaktera, a najznačajniji primeri ovog smera su ženski aktovi i figurine Petra Palavičinija, kao i figure devojaka i životinja naivizovanih i jednostavnih formi Riste Stijovića (Devojka sa osmehom, 1925). Konstruktivna umetnost ispoljila se u rasponu od ekspresivnih, zaobljenih figura slovenačkih skulptora Lojze Dolinara i Frnaca Kralja, preko diskretno stilizovanih portreta Petra Palavičinija (Rastko Petrović, 1922) i Sretena Stojanovića (Portret prijatelja, 1921), do naglašeno «kubizovanih» figura Dušana Jovanovića Đukina (Devojka sa mandolinom, 1936-1938) nastalih u Parizu tridesetih godina.

Dušan Jovanović-Đukin - „Žena sa mandolinom”, 1936–1938. polirana bronza, 41 × 25 × 17 cm

Period posle Drugog svetskog rata obeležen je dominacijom poznog modernizma u kome preovladava apstrakna skulptura slobodnih formi orijentisana na čisto plastičko-estetske sadržaje i upotrebu novih materijala. Pionirsku ulogu u tom smislu ostvarili su Olga Jevrić – skulpturama sastavljenim od slobodno grupisanih cementnih masa vezanih armaturom od gvozdenih šipki (Komplementarna forma, 1956/7) – kao i Dušan Džamonja (Skulptura XVI, 1961) i Vojin Bakić (Svetlosni oblici, 1964). Racionalnost i hladnoća izvođačkog postupka zajednička je karakteristika radova Vjenčeslava Rihtera (Rastavljena sfera, 1967), Ivana Kožarića (L-50, 1965), Aleksandra Srneca, Velizara Mihića, Mladena Galića i drugih. Njihove skulpture pripadaju različitim tendencijama geometrijske apstrakcije (neokonstruktivizam, protominimalizam) vezane za urbani okoliš, nove tehnološke postupke i materijale (aluminijum, staklo, plastika). Problem zatvorene forme organskog porekla koji nastavlja tradiciju vitalističke skulpture dosledno su negovali Olga Jančić (Materinstvo II, 1957), Ana Bešlić, Oto Logo i dr.

Drugu značajanu tendenciju skulpture posle 1945. čini figurativna skulptura koju odlikuje transponovani i osavremenjeni antropomorfizam čiji su glavni protagonisti Kosta Angeli Radovani koji vaja ženske aktove kao simbole plodnosti i vitalizma (Dunja II, 1961/62), Matija Vuković sa dramatičnim figurama naglašenih deformacija (Žena sa mrtvim detetom, 1955), Nandor Glid i Vida Jocić sa figurama «stradalnika» iz koncentracionih logora, dok se Branko Ružić (Ptica, 1962) opredeljuje za asocijativnu skulpturu u drvetu.

U zbirici se takođe nalaze radovi protagonista tzv. «nove srpske skulpture» koja od sredine osamdesetih godina donosi nove modele skulptorskog mišljenja i doprinosi pomeranju logike skulpture prema objektu, narativizaciji i spacijalizaciji, što je vidljivo u delima Mrđana Bajića (Akumulacija, 1988), Zdravka Joksimovića (Pamtim, 2001) i Dobrivoja Bate Krgovića (Skulptura od poda do plafona, 1993).